Kako sam postala nevidljiva
Fotografijom se bavi od 2007. godine. Samostalno je izlagala u Zagrebu, Italiji te Floridi, te na skupnim izložbama u Zagrebu, Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, Turskoj. Njene fotografije i članci o njenom radu, objavljeni su u više domaćih i stranih, tiskanih i online publikacija. Temama i subjektima svojih fotografija istražuje višeznačnost, višeslojnost, ono nevidljivo na prvi pogled.
Važan segment Ksenijine fotografije su autoportreti. Njeni autoportreti odražavaju misli, atmosferu trenutka, prolaznost.
Autoportretima se koristi kako bi ispričala priču o postojanju, unutar svog malog, privatnog svemira, koji se pretače u sve ostale svemire, jer sve je povezano. Na tim autoportretima ona priča priču bez riječi, nevidljiva pogleda i nepostojećeg lica. Sve češće je samo sjena na zidu, jer kako drugačije opisati starenje žene koja postaje gotovo nevidljiva, u društvu koje veliča mladost.
Ksenija Španec rođena je 1966. Živi i radi u Zagrebu.
„Ove radove posvećujem sebi. Kakva sam bila, kakva ću postati, ali najviše sadašnjoj sebi.
Pišem dva dana nakon mog 55og rođendana, odlučna da ću nastaviti istraživati zakutke svoje svijesti i podsvjesti sve dok plavetnilo ne uroni u tamu.”
Moj plavi trenutak
Postoje razni trenuci. Nekih ne budemo niti svjesni. Prođu pored nas poput lahora. Dodirnu nas lagano, onako usput i odu u zaborav.
Olako ih zanemarujemo, nesvjesni da nema drugih prilika.
Ipak, ovdje želim pričati o trenutku koji donosi promjene. O trenutku koji se onako potiho, uporno i bez pijeteta prikrada obavijajući nas dubokim plavetnilom.
Taj trenutak primjećujemo, jer on je tu da ostane.
Nazvala sam ga svojim plavim trenutkom. On je moja sadašnjost i budućnost. Preuzima me i obuzima.
Još uvijek mi je svježe sjećanje na zlato koje sam olako prosipala. Zlato kojim sam bila opijena, nesvjesna da postaje sve zagasitije, sve dok se nije pretvorilo u beskrajno, tamno plavetnilo.
Negativne misli
U prvi tren sam izgubila povezanost sa samom sobom, sa mojim odrazom u ogledalu. To nisam bila ja, nisam željela biti ta koja mi uzvraća pogled.
Istovremeno sam tvrdoglavo odbijala učiniti bilo što kako bih nalikovala na staru ja.
To je prirodan slijed i treba ga prihvatiti, mislila sam. No, negativne misli pronalazile su svoj put i napredovale.
Kako sam postala nevidljiva
U nekom trenutku života otkrijemo da nam je nevidljivost utkana pod kožu, poput sudbine. Ona je tu, prisutna, od samog postanka, ali njenog prisustva, do tada, nismo svjesni. Kad primijetimo prvu boru, sijedu vlas, počinjemo se buditi iz vlastitog osjećaja svemoći. Sa drhtavom strepnjom odvraćamo pogled i još neko vrijeme zadržavamo prisebnost. Dok nevidljivost polako napreduje pokušavamo vratiti vrijeme, ili ga barem zaustaviti. Proglašavamo da smo u „krizi srednjih godina“. Koprcamo se u vlastitoj nemoći. Ponekad ispadnemo i smiješni u svojim nastojanjima da ostanemo vidljivi.
Nisam jedina koja starenje uspoređuje s nevidljivošću. Nedavno sam pročitala zbirku priča Slavenke Drakulić „Nevidljiva žena“, u kojoj ona obrađuje temu starenja i osjećaja vezanih za starenje. Možda izgleda čudno, ali godilo mi je pronalaziti vlastite strahove i strepnje u Slavenkinim pričama. Nisam sama. Sve to što proživljavam, svi ti plavi trenuci i negativne misli imaju svrhu, pomislila sam.
Polako pronalazim put koji će moju novo stećenu nevidljivost pretvoriti u prednost, u ovoj kulturi koja slavi mladost i ljepotu, no istovremno tu istu mladost pretvara u objekt bez slobode. Moja nevidljivost daje mi tihu slobodu da promatram, bez da budem promatrana. Tek sad osjećam svijet. Udišem ga punim plućima. Što sam manje vidljiva drugima, sve sam svjesnija sebe. Promatrajući bez da budem promatrana upijam spoznaje, a one mi pričaju, najviše o meni samoj.
Volim to, jer moja kreativnost koja se nanovo budi ovaj put je usmjerena u stvaranje manifesta koji će slaviti svaku boru i sijedu vlas.
