Žena-kuća vs. kućanica - Ivana Ognjanovac

Kod mene je oduvijek tata bio više za kuću. Mama je za životne avanture. Čini mi se nemirnom kada mora pre dugo biti na mjestu. Tu se valjda desila ta tobožnja greška. Ali to tek sada razumijem.

Sa sedam godina, nakon prve u nizu selidbi, zavjetovala sam se na crtanje kuća. Kažu mi da sam ih tada prikazivala kroz kružne tlocrte. Cjepkala sam ih na sobe, označavala na njima vrata i prozore, ucrtavala namještaj u iskrivljenoj perspektivi, pa u označene prostorije smještala buduće ukućane ispisivanjem njihovih imena velikim štampanim slovima. Tako sam bila u stanju smjestiti sve koji su mi bili bitni u jednu te istu kuću u izmaštanoj budućnosti.

Danas me više ne zanimaju ukućani. Bitno mi je samo da kuća bude žensko. Ne iz nekog posebnog uvjerenja, nego samo zato, da to mogu biti ja!

Nije prirodno da kćer građevinca ispadne podstanarka. Kažem to svakome tko me pita zašto nisam malo “mekša”, malo „ženstvenija“. U mojoj priči žena nije strpljiva, pernata koka na jajima, zavodljiva labudica koja plijeni pažnju, niti opasna, teritorijalna lavica. Ona je više nalik na puža. Sama svoja kuća.