Žensko naslijeđe - Monika Cvitanović Zaper

Početak 2020. godine ujedno je značio početak moje završne godine studija likovne umjetnosti u Sydneyu (Australija), gdje živim od 2016. godine. Razmišljajući o svojoj dotadašnjoj praksi (koju sam smatrala slikarskom) kako bih odabrala temu za završni rad, shvatila sam koliko mi je tekstil kao materijal utkan pod kožu. Odrasla sam uz mamu krojačicu, okružena koncima i teksturama i uz bake koje su se bavile ručnim radom te utjecale na dubinu mog senzibiliteta za tkanine. Eksperimentiranje sa tehnikama vezenja na nekoliko jastučnica koje mi je poslala mama započela sam u prvome lockdownu a ta se praksa razvila u moj holistički izražaj i svojevrsnu metodu brige o vlastitom mentalnom zdravlju. Svjesno odbacivanje pravila tehnika vezenja izražava moju kritiku patrijarhalnog konteksta u kojem su žene tradicionalno učile i radile ručni rad, a namjerno ‘neuredno’ i repetitivno vezenje služi kao vježba prisutnosti u sadašnjosti s fokusom na kreativni proces, radije nego na gotov proizvod. Radovi nastali tijekom cijele godine animiraju žensko naslijeđe koje je upamćeno u mojim rukama i uspomenama te simboliziraju otpornost i održivost pretkinja koje mi je pomoglo pronaći svoj izražaj kao i samoorganizirati se u razdoblju globalne anksioznosti i neizvjesnosti.

Radovi su godinu dana kasnije kontekstualizirani u nekoliko izložbi (jedna ima za temu međugeneracijsko žensko tekstilno znanje (In the fibre of her being — Art Guide Australia) a zatim sam tu ideju razvila i kontekstualizirala u projekt za doktorski studij koji započinjem ove godine.