Svaka od nas ima svoje metode navigacije kroz čudnovatu „stvarnost“. Neke od njih nam je društvo utkalo pod kožu, a druge mukom osvojimo pa kasnije spontano izvlačimo kao asove iz rukava i krvavo se za njih borimo. I jedne i druge uzdižemo na razinu mitova ili barem kućnog reda te ih njegujemo i ne/svjesno prenosimo dalje. 

​

Sušilo za robu kao paravan za ograđivanje privatnog prostora, odlazak „na kavu“ na vozačko i suvozačko sjedalo pred kućom parkiranog auta, duboko meditativno premještanje namještaja po stanu, rješavanje administrativnih poslova na wcu, uviđanje i bilježenje biti života tijekom zurenja u vodu koja upravo kipi, osjećaj apsolutne nazavisnosti i pobjede nad demonom nemoći nakon popravljanja kućanskog kvara, joga na onom jednom metru kvadratnom između kaktusa, fotelje i kante za smeće, ozbiljna rasprava s osobom u ogledalu, zdravstveno savjetovanje preko whatsapp grupe i evaluacija zoomom par dana kasnije, pjevanje uputa ili ostavljanje poruka na post-it papirićima onima koji nas „ne čuju“, štovanje pokojne bake kroz čuvanje novčanice u zastarjeloj valuti koju mi je poklonila za „nedajbože“, selfi u funkciji vođenja dnevnika, ulaženje „u zonu“ kroz granje s djetetom, kistovi i kvačice za veš u službi gumica za kosu, vrt u staklenci, atelje na balkonu, ... 

​

Alise, Pipi Duge Čarape, Antun Tunice, sve ih poznajemo i prizivamo ovisno o potrebi.